Kad je ono januara 2012. godine naumpalo nekim bogatim Tešnjacima da “Tešnjakom” učine i Abdulaha Sidrana tako što će mu ovdje dati stan i poklanjati mjesečno 2.000 KM, naslušao sam se u Tešnju svakojakih komentara na račun tog pjesnika, od ironičnih i ciničnih do onih ogorčenih – u smislu da se, evo, nekome sve to daje tek tako dok je sirotinja svuda oko nas. Redovno sam branio tu gestu, kao argument ističući da nisu posrijedi budžetski novci nego da ta četiri čovjeka, koja finansiraju ovo nesvakidašnje zbitije, sa svojim parama mogu raditi šta god im je volja. A znajući dobro Sidrana i njegov karakter – bilo mi je i drago što će doseliti, jer sam očekivao da će to Tešnjacima biti dobra prilika za jedno novo i nesvakidašnje iskustvo…
Budući da su upućeni u ukupnu situaciju, odnose i personalne uticaje, niko od sugrađana mene s ovim ni na koji način nije povezivao. Ali u Sarajevu se ne poznaju tešanjske relacije, i postojala je predstava da sam ja u Tešnju u radikalno drukčijoj poziciji nego što doista jesam, pa sam vrlo često tada u prijestonici morao objašnjavati ne samo to da ovaj transfer nije moja režija nego da nekome ko u Tešnju ne može na pristojan način riješiti vlastite probleme ne bi moglo ni pasti na pamet da inicira da se za nekoga drugog učini to što je urađeno za Sidrana. Štaviše, da je prijedlog nekim slučajem ipak potekao od mene – uvjeren sam da ne bi bio realiziran. Ovo neznanje proizvodilo je različite nesporazume, a uglavnom su me kolege iz sarajevskoga književnog svijeta osuđivali, što je posljedica Sidranova ugleda u njegovu gradu.
Kako god – kao pjesniku i prijatelju, ja sam mu se u Tešnju maksimalno stavio na raspolaganje, što je on obilato koristio, a ubrzo počeo i preko svake mjere zloupotrebljavati. Mogao bih nizati stranice i stranice opisujući te mjesece. No, sve je ipak bilo kako-tako podnošljivo. Zapravo, istina je da sam ja to trpio, ma kako da je znalo biti degutantno, često i ponižavajuće – uz ostalo i stoga što sam zazirao od mogućnosti da se eventualni prekid odnosa s njime ne protumači na provincijalan način u smislu: otkačio Amir Sidrana, jer ne može podnijeti u Tešnju slavnoga pjesnika koji, pri tom, nizašta dobiva ono na što Amir ne može ni pomisliti… Ali ipak sam ga na koncu otkačio – kad sam počeo doznavati da on, odlazeći u Sarajevo, radi vrlo ružne stvari protiv mene (bio sam tada predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, a februara 2014. godine i u ostavci sam, među razlozima za nju, i Sidrana izrijekom naveo).
Kada je boravio u Tešnju, provodio je mnogo vremena u mojoj kancelariji u Centru za kulturu i obrazovanje, pa i onda kad mene tu nije bilo. Čak je i neke svoje privatne sastanke održavao u tom uredu – bio ja tu ili ne. Tako se jedanput, u kasno ljeto 2012, dogodilo da mu se najavila neka novinarska ekipa iz Italije koja je boravila u Bosni, a on im je susret zakazao u kancelariji direktora CKO. Bio sam prisutan, i nisam ni predstavljen od strane “domaćina”. Ali pobrinuo sam se da dobiju kafu, sok, vodu; sjedio sam i šutio. I slušao sam, i ne pamtim kad sam se naslušao krupnijih i čudesnijih budalaština o povijesti Tešnja. No, na stranu prošlost: zabezeknut sam bio kad je naturalizirani Tešnjak počeo govoriti o tešanjskoj današnjici. Izmišljao je, petljao, kazivao je nevjerovatne stvari, tako da sam se pitao jesam li ja rođen u Binježevu kod Hadžića, selu u kojem je rođen on; jesam li ja gost u njegovom rodnom Tešnju…
Uza sve drugo, svoju suludu laudu Tešnjacima imao je potrebu “zašećeriti” time što je Talijanima kazivao da su svi Tešnjaci pravi i iskreni muslimani, da redovno klanjaju, poste i izvršavaju ostale vjerske dužnosti, a pri tom da su takvi Evropljani i demokrate da u svakoj tešanjskoj mesnici, prodavnici i restoranu ima svinjetina iako niti jedan Tešnjak to meso ne jede… Kad su stranci otišli, pitao sam ga šta mu bî: zašto je izgovorio i ovu neistinu? Pa većina Tešnjaka jede svinjetinu – koju kupuju u Jelahu i drugdje, a nje nikada nije bilo u trgovačkoj i ugostiteljskoj ponudi u gradu. Tešnjaci su, dodao sam, u najvećem broju takvi farizeji (po čemu jesu primjerni Evropljani) da bi drastično bojkotirali radnju koja bi nudila svinjetinu kako jedan drugoga tu ne bi susretali, a kod kuće će se za večeru ili za mezu gušiti slaninom koju su kupili u Tesliću, Doboju, Sivši… Odgovorio mi je da se i on iz Tešnja više puta taksijem davao u potragu za svinjetinom, dakle da mu je istina poznata, ali da sam, otkako me poznaje, ja uvijek bio prava budala. “Najebo si ti!”, zaključio je, i otišao.
Nije objasnio zašto i po čemu tako sudi o meni. Nije ni trebao, stara je to poruka i posve je jasna: ne budeš li i ti počeo da lažeš, pa još ako nastaviš i da se opireš dominantnoj javnoj laži, nikada nećeš riješiti svoje probleme…
Amir Brka/Tesanj.net