Ogorčen svakodnevnom nepravdom, razmišljam..
Čovjek nije kamen pa stoga njegova ovisnost za određeni prostor je ujedno i njegova nesreća. Nesreća koja mu oduzima hrabrost i umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvaća sve uvjete čak nepovoljne po samoga sebe. Okruženje nam stvara takav ambijent straha po svim osnovama a da toga nismo ni svjesni. Jednostavno smo zarobljeni sami u svom tijelu koje se svaki dan grči i podrhtava od straha. Nametnuti kodeksi ponšanja nas drže kao taoce ovog vremena i prostora u kojem sve što je drugačije ima manju vrijednost ili je čak nema. Nalazimo se u obruču satkanom od predrasuda,nepravde, stereotipa, mržnje, bijesa i nepravde, a uče nas da mrzimo sve što je drugačije.
Pitanje koje svaki pojedinac sebi mora postaviti jeste kako opravdati postojanje u svijetu bez smisla gdje naša egzistencija zavisi od tuđeg raspoloženja, te na koji način prihvatiti odgovornost u životu koji nije ništa drugo nego niz apsurda i nepravde koji se međusobno prepliću i stvaraju mrežu nezadovoljstva.
Šta je to negativno u ljudima što pokreće mehanizam koji stvara mržnju ?
Nijedan čovjek nema opravdanje za učinjena nedjela niti opravdanje za bilo koju suzu koja je prolivena zbog njega. Razumijem da ne živimo u platonovoj „idealnoj državi“, ali isto tako imam pravo da ne razumijem ni postojanje fašizma koji je još uvijek prisutan u svakom segmentu ovog društva. Toliko puno nepravde, mržnje, i zla, a tako malo hrabrosti! Da li to znači da živimo u svijetu kukavičluka i da se zadovoljavamo stapanjem u većinu bez obzira kakva ona bila?
Osjetivši nepravdu prema bilo kome, pojedinac mora pustiti svoj glas, glas koji će drhtati, ali koji će se ćuti do neba, toliko jak da nadmaši svaku mržnju i zlo. Ovaj glas razuma je osnov za postizanje građanske hrabrosti, a to je hrabrost koju posjeduju pojedinci koji se suprostavljaju negativnom autoritetu, režimu ili nepoželjnim nametnutim kodeksima ponašanja bez obzira na posljedice.
Ako budemo sudionici gušenja ovih rijetkih, ali hrabrih glasova, ujedno smo sudionici gušenja sebe samih. Svaki pojedinac kao moralno i humano biće mora podržati glas razuma koji će nas voditi kroz maglu zla i nepravde, ostavljajući za sobom
Autor: Idham Kruško
Građanska hrabrost i glas razuma…
