Anthony Nino Barjak bio je jedan od pet direktora jednog od najpoznatijih cabareta, antologijskog “Crazy horsea” u Parizu!
“Ludi konj” već odavno je neformalno postao dio kulturne baštine francuske metropole, gotovo kao i obližnji “Moulin rouge”, doduše, puno stariji, ali i čedniji, a koji je crtežima i slikama na početku 20. stoljeća “opjevao” Toulouse Lautrec. Ne samo da ti cabareti nemaju opskurni pečat, nego su dio obvezne turističke ponude Pariza poput Louvrea, Montmartra, Eiffela ili Muzeja impresionista. “Ludi konj” bio je Barjakov drugi dom više od 30 godina, točnije od 1973. do 2003., kad je otišao u nešto raniju mirovinu zbog bolesti, u 64. godini.
Bijeg iz Tešnja
I s boljeticama je, po vlastitu priznanju, u životu imao puno sreće, kao i u drugim područjima. Barjak sretnom okolnosti drži i činjenicu da se nikad nije oženio, iako sa zemljakinjom ima sina Edija i unuka Nina, što ga veoma veseli.
– Rijetko se osjećam usamljen; lijepo živim, imam društvo, odem često na Tenerife, gdje imam frendove, pa u Pariz, Nizozemsku… Volim ribolov, vozim gliser koji sam nazvao “Crazy horse” i ostao sam noćna ptica; liježem oko četiri ujutro, ne budim se prije podneva.
I ništa me ne boli! – veselo veli nekadašnji direktor, koji je u svojim ranim dvadesetima shvatio da od života želi više nego u školi u Tešnju predavati tjelesni odgoj, što mu je inače formalna profesija.
– Tada su bili popularni filmovi s Alainom Delonom, Belmondom, a “Crazy horse” sam vidio u filmu “Europa noću” s Plettersima, ako se sjećaš onog benda što je pjevao “Only you”.
Gledam ja sve te ljepote, i mislim se: vid’ mene u Tešnju. Još mi moji našli neku dukatušu, kako vi kažete, dotaricu, bogata je bila, imala mlinove, čak i automobil coupe. Izračuno sam da bi za pet godina, da je oženim, imo troje djece i pokopo se u Tešnju. I tako sam odlučio otići – prisjeća se rane mladosti Barjak, koji se i uspio otisnuti u inozemstvo.
Prije nego što se skrasio u “Horseu”, kratko je radio i u Švedskoj, te je neko vrijeme u Tunisu bio šef kluba ambasade tadašnje Jugoslavije; tamo je pak preko jednog direktora hotela upoznao vlasnika “Crazy horsea”, monsieura Alaina Barnadina, kojega je podučavao ronjenju.
– Nisam im htio naplatiti satove ronjenja, što ih je oduševilo. Na dar sam dobio povratnu kartu i četiri dana plaćenog boravka u Parizu, gdje sam već bio, pa sam rado prihvatio – prisjeća se Barjak svojeg poslodavca. Tada je, kao čovjek rođen pod sretnom zvijezdom, iznenada dobio ponudu koja se ne odbija.
Posao nije bio težak
– Tada mi je u Parizu uručena koverta, puna novaca. Bio sam iznenađen, a onda sutradan ponovno. Kad sam na zajedničkoj večeri zatražio objašnjenje, rekli su mi da tako izgleda dnevna plaća, koja se dobiva odmah ujutro, čim se izbroji inkas!
Iznosila je dvije mjesečne plaće u Citroënu, plus bakšiš, kojega je samo jedan čovjek znao ostaviti i četrdesetak tisuća franaka. Nisam imao izbora nego prihvatiti ponudu – s osmijehom veli “barba Nino”, kako ga zovu u Stanićima.
U “Horseu” je karijeru započeo u baru, da bi brzo “avancao” u direktora nakon smrti jednog svojeg prethodnika.
– Posao nije bio težak, uvijek su u klubu bila trojica od nas pet direktora, izmjenjivali smo se. Svaki dan smo imali audiciju za nove plesačice, kojih bi u godini prošlo 400-tinjak, a ostalo bi ih sedam-osam. Inače ih je uvijek plesalo 16, a bilo bi ih zaposleno 26.
Morale su imati između 16 i 23 godine, najstarija i najdugovječnija bila je Dijana Buljubašić, koju sam sa 16 godina osobno doveo iz Zagreba; ostala je čak osam godina, dok su druge izdržale po godinu i pol u prosjeku.
Sve su morale biti skladne, s grudima između dvojke i trojke, između 168 i 174 centimetra visine. Nisu bile dopuštene nikakve operacije, osim nosa. Ne znam je li još uvijek tako, spektakl se dosta promijenio otkad su “Horse” kupili Belgijanci, bio sam lani i pogledao. Neke su plesačice odlazile roditi, pa bi se vratile, ali zbog strija je bilo preporučeno da ne zatrudne dok su u radnom odnosu.
Puno sam ih se nagledao, al najljepše su mi često bile one koje bi došle na audiciju i otpale. Bolje od onih kakve klubu trebaju – vragolasto se osmjehuje Anthony Nino, koji se nauživao noćnog života Pariza i naputovao se svijetom kao malo tko.
U Parizu je, kad se razbolio u svojim šezdesetima, prodao stan, porsche koji je kupio u to vrijeme, kao i harleyja. Planirao je doći u Staniće i, veli, mirno umrijeti u toj lijepoj vikendici koju je slučajno kupio još 1973. godine. No, vraga, opet je imao sreće; ne samo da nije umro, nego u svojim zlatnim sedamdesetima živi kao mladić…
Olovke ispod dojki morale su otpasti
Djevojke bi uvijek ocijenila komisija u sastavu od tri direktora, vlasnika kluba i šefice baleta. Morale bi izići na pozornicu u stringu (tanga-gaćicama, nap.a.) i plesati na muziku “Sex machine” Jamesa Browna. Nakon otplesanog, šefica baleta Sophie stavila bi plesačici dvije olovke ispod dojki.
Ako ne bi otpale, zahvalila bi im se na pokušaju jer djevojke s ovješenim grudima nisu dolazile u obzir – veli Barjak o audiciji za svojeg mandata. Ta se slika ponavljala svakog dana između 14 i 18 sati, jer je ples u “Horseu” bila stvar prestiža i dolazile su tu sreću okušati mlade ljepotice iz cijelog svijeta.
Ako bi postale plesačice, monsieur Bernardin, vlasnik kluba, od milja bi ih oslovljavao “kupusići”. I tako sve do 1994. godine, kad je život okončao suicidom. Nakon Alainove smrti, Barjak je s njegovim nasljednicima nastavio korektnu suradnju još desetak godina.
Slobodna Dalamcija