Putujući kroz razne gradove Bosne i Hercegovine uvijek bih se zaustavio na neka posebna mjesta, većinom su to bili dijelovi gdje se još uvijek njegovala stara tradicija naše države kao što su razne ”Bosanske kuće” ili stare kule.
Kada obilazim takva mjesta, zastao bih, predstavio se kao novinar te pitao nekoliko stvari koje bi me zanimale. Nakon informisanja sa nadležnim osobama, iste bi mi rekle ono što najviše nisu željeli, a to je da nove generacije zaboravljaju na tradiciju Bosne i Hercegovine. Neki ne žele da pričaju o tome, tradiciju smatraju ”smaranjem”, dok se drugi srame pokušati uraditi nešto oko iste..
Nakon mnogih posjeta kulama Bosne i Hercegovine te tradicionalnim kućama, došao sam do ideje da napravim foto priču o TRADICIJI BOSNE I HERCEGOVINE.
Svojim fotografijama bih želio dokazati da tradicija i njena nošnja nisu umrle, da su još uvijek tu sa nama, djevojkama dokazati kako mogu biti lijepe u istoj. Zašto se smijati nečemu u čemu su naši preci hodali i stvarali razne običaje?
Mjesto za ovaj projekat sam izabrao Vranduk gdje se mnogo toga može pokazati.
Bosanske djevojke su po prirodi lijepe, ali se one trude i dodatno uljepšati. One se vrlo lijepo odijevaju, boje si kose i obrve, a lice mažu finim bjelilom i rumenilom. Na glavi joj fesić, na fesiću kita i dukati, oko vrata s truke od zlata i bisera, a na rukama belenzuci.
Tradicionalna gradska nošnja Bosne i Hercegovine je nastala u 19. stoljeću. Praznikom su djevojke, obučene u svečane haljine, izlazile na pendžer (prozor), ili na kapiju (dvorišna vrata), dok bi momci šetali sokakom i oprezno se javljali djevojkama koje u koje bi se zagledali. Ako se i momak svidio djevojci, brzo je nastao razgovor koji je obično počinjao momak, a ako je ovaj bio suviše sramežljiv, otvorenija je dvojka preuzimala inicijativu. Jednom započeto ašikovanje, ako su se mladi međusobno simpatizirali i zavoljeli, nije prekidano bez izbiljnijeg razloga. Momak je od dana upoznavanja dolazio svojoj djevojci pod pendžer svaku večer, pa ako djevojčini roditelji nisu bili izrazito strogi i ako je odabranik njihove kćeri i njima odgovarao kao budući zet, razgovor se među mladima znao otegnuti i do zore.
Ašikovanje, ah to ašikovanje? Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja! Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu, nikad se ne zaboravlja. Dani kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmijeh s njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti. A tek prvi zagrljaj, prvi poljubac! Ima li čovjeka na zemlji koji bi na to zaboraviti mogao?
Razgovori su se vezali za hiljadu stvari, pa bi, pod tim dojmom, čak i poljupci propupali i procvjetali. Sve se završavalo dogovorom za sastanak sljedeće sedmice. Tada je bilo dozvoljeno i lice otkriti pa je momak mogao otpratiti djevojku, ali idući na propisnoj udaljenosti najmanje za dužinu ruke. Ako bi jednoga jutra osvanuo prozor bez rešetki, znak momcima da tu više ne kucaju jer je kćerka udata.
Želio bih se mnogo zahvaliti modelima: Amar Šarić i Merisa Mujčinović. Pored modela, veliko zahvaljenje šaljem i osoblju vrandučke kule te stanovnicima istog grada koji su nam pružili ogromnu pomoć.
Foto/tekst: Amar Dela Delić
Modeli: Amar Šarić, Merisa Mujčinović
Mjesto: Vranduk
From Tradicionalna nošnja Bosne i Hercegovine, posted by Jelah Photo on 9/30/2015 (10 items)
Generated by Facebook Photo Fetcher 2