Ovo je Jose Alberto Mujica predsjednik države Urugvaj. Ima 79 godina.
Poseduje palaču ali u njoj ne živi – tokom hladnih dana tamo borave beskućnici i njihove porodice.
Sa suprugom živi na farmi u Montevideu.
Od svih predsjednika na svijetu, Jose Alberto Mujica razlikuje se najviše po tome što tvrdi da je „bogat” iako ga u cijelom svijetu znaju kao „najsiromašnijeg predsjednika na planeti”.
Otkako je izabran na čelo Urugvaja 2010. godine, ovaj bivši gerilac sa 14 godina zatvorskog staža provedenih u tamnicama vojne diktature, 90 odsto svoje mejsečne predsjedničke plaće od oko 10.000 eura poklanja fondu za izgradnju stanova samohranim majkama.
Ostaje mu hiljadu eura od kojih živi, i od toga dio uspjeva da stavi u banku „za crne dane”.
Predsjednik Urugvaja tvrdi da i dalje ima više nego što mu treba. “Dobro mi je sa toliko novca. Mora da bude, jer znam koliko Urugvajaca preživljava sa mnogo manje”.
Od kada je Mujica došao na vlast njegova zemlja se smatra jednom od najmanje korumpiranih na svjetu! Nije ni čudo, kada im šef države nema mnogo novca u banci, niti bilo kakav dug, a zadovoljstvo pronalazi u porodičnom životu i društvu svog ljubimca psa Manuele.
Najavio je da će, po isteku predsjedničkog mandata, usvojiti tridesetak mališana i na svojoj farmi ih učiti da se bave poljoprivredom.
Živi u maloj kući čiju baštu koristi za uzgajanje cvjeća, vozi stari „folksvagen” iz 1986, jede po nekim običnim seoskim kafanama iako je njegova zemlja poznata kao latinoamerička Švajcarska.
Urugvaj je najmanja država Južne Amerike, posle Surinama. Ipak, ova zemlja je treća po razvijenosti na kontinentu, a ne samo da je uspela da izbjegne svjetsku ekonomsku krizu, već njena ekonomija ima pozitivan trend.
Urugvajski predsjednik veruje da je za očuvanje životne sredine najvažniji elemenat ljudska sreća. Ne može da se načudi što se tekovine teško izvojevane radničke borbe za osmočasovni radni dan tako lako bacaju u vodu, samo da bi se otplatili krediti za auto, motor, ili vikendicu.
„A kada se osvrnete, shvatite da je život prošao i da ste reumatični starac, kao što sam ja. Razvoj ne može biti protiv ljudske sreće, već mora da se odvija u njenu korist. Mora da donese više ljubavi, više prijatelja, brige o djeci…”
Za njega „siromašni su oni kojima je stalno potrebno nešto što je u stvari nepotrebno. Oni nikad nisu zadovoljni jer bi uvjek još nešto da imaju.”