Decembar 2023. zaposlenim u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine jednima je značio radost, a drugima žalost.
Odlukama Vlade FBiH u prošlom mjesecu svi oni koji primaju plaću iz entitetskog budžeta dobit će novčanu pomoć od po 1.260 KM, dok je najniža plaća povećana za svega 23 KM, pa sada iznosi 619 KM. Postoji mogućnost da će budžetlije dobiti i drugu tranšu u narednim mjesecima, jer je odluka Vlade FBiH da poslodavci mogu isplati do 2.520 KM, bez da na to plate poreze.
I dok u javnom sektoru sada mogu ozbiljno razmišljati, recimo, o skupljim turističkim destinacijama tokom ljeta, radnici u privatnom sektoru su razočarani, što je Vlada FBiH (ne)očekivano bila škrta prema njima. Sigurno je među njima bilo onih koji su naivno povjerovali najavi zamjenika premijera FBiH Vojina Mijatovića (SDP) o minimalnoj plaći od 1.000 KM.
Neko od tih radnika, roditelja, nema sumnje, ponadao se da će imati više novca za liječenje i zdravstvenu skrb djeteta, ali nije računao na socijalnu neosjetljivost aktuelne vlasti. Šta o svemu tome kažu u udruženjima koja se bave bolesnom djecom i djecom s problemima u razvoju?
– Novac se tako lako dijeli zaposlenim u javnom sektoru, a udruženja iz ovog socijalno-zdravstvenog dijela susreću se brojnim problemima, opstrukcijama… Istina, FBiH odvaja novac za pomoć bolesnoj djeci, ali to nije dovoljno.
Teško oboljeloj djeci, pa i onoj koja ozdrave, pomoć treba cijeli život. Imamo slučejeva da su potrebni lijekovi koji nisu oslobođeni participacije, nužno je bolničko praćenje stanja djeteta, mnogima doživotne kontrole, troškovi za posebnu ishranu, rehabilitaciju, uključivanje u društveni život…
I sve to pada na teret roditelja. Zamislite kako je onima s minimalnim plaćama – kaže za Faktor Amra Saračević, predsjednica Udruženja porodica i prijatelja djece oboljele od leukemije i drugih malignih oboljenja PIPOL Tuzla.
Nažalost, nedostatak novca nije jedini problem s kojim se susreću porodice s bolesnom djecom.
– Vlast ne shavata da smo mi, nevladine organizacije, njihova produžena ruka u poslu za koji ona nema vremena ili ne znam šta već. Suočeni smo sa konstantnim stezanjem kada su pitanju kriteriji u javnim pozivima za novčanu pomoć. Pomoć institucija udruženjima nije dovoljna, poseban problem su procedure. U tom procesu nije fokus na djeci, a morao bi biti, već na administraciji.
I kada se pokaže minimalna susretljivost, udruženja i roditelji nailaze na administrativne poteškoće, od šaltera do šaltera, od kancelarije do kancelarije, daj dokaze, izjave… Ljudima nije dovoljno njihove muke, već im ih dodatno serviraju. Stvara se ambijent da se što više udruženja ugasi.
U istom rangu sa udruženjima koja zastupaju oboljelu djecu nalaze ona iz kulture ili streljaštva, a to prevazilazi granice zdravog razuma. Ispaštaju oni najugroženiji i najvažniji, budućnost ove države – istakla je Saračević.
Ines Kavalec, direktorica Udruženja porodica djece i osoba s poteškoćama u razvoju Dajte nam šansu, smatra da je temelj sistema pomoći pogrešno postavljen.
– U FBiH ima novaca, ali se ne usmjerava kako treba. Pomoć bi se trebala bazirati na osnovu potreba, a ne prava. Evo primjera. Recimo, porodica ima pravo na besplatne pelene za dijete i to je uredu, smanjit će njihove troškove. To je potreba. Međutim, kad se dijete navikne na korištenje pelena, roditelj i dalje želi dobijati pelene. Zašto? Naučio da je važnije pravo nego potreba, to je naš mentalitet. Ne treba nam sadaka.
Sistem je utemeljen na pogrešnim vrijednostima. Pogrešno je da je novac jedini problem, treba omogućiti život u različitosti i posebnosti. Kvalitetno obrazovanje za tu djecu, omogućiti roditeljima da rade u skladu s mogućnostima, da osiguraju egzistenciju porodici – naglasila je Kavalec.
Izvor: Faktor