Često razmjenjujući poglede i iskustva, Karahodžić mi je ispričao kako svake godine finansira školovanje bar po jednog studenta iz svih krajeva BiH. Posljednji je bio jedan mladi doktor, koji bi naredne godine trebao da diplomira. Honorare koje je dobijao na stručnim predavanjima darivao je u humanitarne svrhe (bibliotekama, obrazovnim institucijama, siromašnim porodicama koje su školovale svoju djecu…)
Da je smrt uistinu blizu, uvjerili smo se danas! Napustio nas je Ekrem Karahodžić, jedan od velikana bh. i regionalnog pčelarstva. Srce ga je izdalo sa nepunih 67 godina! Nije izdržalo u borbi sa rakom pluća, s kojim se nosio od jula ove godine. A sve je izgledalo da će uspješno prkositi teškom oboljenju. Do zadnjeg je bio radno aktivan, vozio automobil, obavljao zimske radove za svojih preko 300 zazimljenih društava. Odjednom, voda je navrla u pluća i srce nije izdržalo. Prestalo je zauvijek da kuca.
Nismo mogli ni zamisliti da će se sve ovo dogoditi, ali eto smrt ne bira. Blizu je, preblizu. I tu se više ništa ne može promijeniti. Otišao je iznenada, kao da nam ga je neko ukrao.
Ekrem Karahodžić je rođen 1953. godine, a pčelarstvom se počeo baviti 1979. godine. Zanomadio je 1989. godine, a već 1997. godine postao je inicijator i osnivač udruženja pčelara “Pčela” iz Tešnja. Osnivač je Saveza pčelara Zeničko-dobojskog kantona. O njegovom radu snimljene su na desetine TV emisija, a održao je i velik broj predavanja – kako u BiH, tako i širom eks jugoslovenskih prostora. „Specijalizirao se“ za proizvodnju matične mliječi.
Za njegove pčelinjake, posebno one na Vlašiću, ljudi su govorili da su „kao apoteke“. Upravo po njima se moglo osjetiti da je Ekremova ljubav prema pčelama velika, neizmjerna, neopisiva.
„Ne znam da li se ja bavim njima ili one sa mnom, ali znam da sam ovisan o pčelama i da sam njihov rob – kazao je jednom prilikom.
Ekrem je otišao, a da nismo realizirali još jedan plan: vikend boravak na Vlašiću. Ostavili smo to za narednu godinu. Sudbina nije tako htjela; ostat će nam neispunjena želja i plan da u junskom broju 2020. godine imamo opširnu reportažu o Ekremu Karahodžiću, koju smo trebali snimati čak četiri dana. Zapravo, kao novinar želio sam pokupiti što više informacija i Ekremovih savjeta. A, bogami, naveče malo i akšamlučiti. I jednom i drugom nije mrska čašica, a ni sevdalinka!
Ostale su nam uspomene; ona danas naviru!
Daleko van scene (društvene mreže, pčelinjak, pčelari….) dešavalo se mnogo toga. Nas dvojica smo znali razgovarati satima, uz čašicu šljive, pravili bi „slagalicu“ o FB ljudima i bolesnicima (a da ni sami nismo bili svjesni kako upadamo u zamke tog virtualnog svijeta, punog glume, laži, spletki… Čak smo i počeli igrati tu igru. A „spojio“ nas je, vjerovali ili ne, čovjek koji je dugo vremena bio saradnik BH PČELARA. (ime mu nije vrijedno spomena). Neki će se sjetiti te osobe i njegovog „plača“ i hajke protiv BH pčelara na društvenim mrežama.
Ekrem Karahodžić je, kao redovni čitalac BH PČELARA (uzimao po dva primjerka) nekoliko dana mudro ćutao, pratio orkestriranu kampanju, a onda mi se javi i kaže: „Znaš šta, imenjače, ovaj je uhelaćio i voz i stanicu. Hoću da čujem istinu i od tebe“.
Od tada se nismo razdvajali, postali smo veliki prijatelji, iako se nismo slagali oko njegovog temperamentnog reagovanja po društvenim mrežama. Vrlo često je djelovao drsko, namćorasto, pa je ostavljao utisak tersa. Nije nikada prihvatio moje sugestije da „povuče ručnu“ i da na društvenim mrežama ne dozvoljava pristup silnim stručnjacima i „stručnjacima“, da ne upada u zamke virtualnog ludila. Polovinom ove godine mi je priznao da sam bio u pravu i da i on polako „počinje gasiti svjetlo na FB-u“
Stalno je ponavljao da pčelar mora dok je živ da iščitava saznanja do kojih je nauka došla. Ako prestane, vrijeme će ga pregaziti, a FB zavesti. On stagnira, a da nije ni svjestan svoga neznanja!.
On je uistinu bio obasut božanskim darovima znanja, ljubavi i plemenitosti. Nesebično je djelio znanje mladim ljudima, cvjetao kada ostvare nešto u pčelarstvu, a siktao ako brzo „polete“ kao pčelarski znalci. Jeo se zbog neznanja pojedinih pčelarskih autoriteta u BiH, pa i u regiji, siktao na neznanje (ne zbog sebe, nego zbog mladih generacija koje vode pogrešnim putem). Bio je strog i prema BH PČELARU; strožiji od Violete Santrač!
Često razmjenjujući poglede i iskustva, Karahodžić mi je ispričao kako svake godine finansira školovanje bar po jednog studenta iz svih krajeva BiH. Posljednji je bio jedan mladi doktor, koji bi naredne godine trebao da diplomira. Honorare koje svrhe (bibliotekama, obrazovnim institucijama, siromašnim porodicama koje su školovale svoju djecu…)
Nije bio „škrte ruke“ ni kada je trebalo pomoći mladog pčelara rojem ili dva. Nije bio škrt ni kada je trebalo dijeliti znanje, ali bi planuo ako bi ti njegovi učenici prebrzo poletjeli u pčelarske visine.
Pamtit ćemo ga kao energičnog čovjeka, punog topline, sa zrelim osjećanjem za realnost, otvorenog uma, britkog jezika i plemenitog srca. Ostat će u sazviježđu najsjajnijih pčelarskih zanesenjaka i stručnjaka koji su gradili istoriju pčelarstva u BiH.
Dragi Ekreme, nek’ Ti je laka ova sveta zemlja bosanska, koju si svim srcem ljubio! (Ekrem Milić/BH PČELAR)