27.5 C
Tešanj
Utorak, 18 Juna, 2024

Željka Hundur, obilježila živote mnogih Tešnjaka: Zbog ljubavi sam došla ovdje i nisam se pokajala

Željka Hundur dobro je poznato ime lokalnom stanovništvu. Zbog ljubavi je napustila Zagreba i došla živjeti u Tešanj. Iako je tu odluku donijela decenijama ranije, nije mogla ni slutiti da će obilježiti mnoge živote Tešnjaka. Svojom ljubaznošću i savjetima, olakšavala je kako majkama tako i djeci strah od vakcinacije. Uskoro će zaokružiti svoj radni vijek, te u maju ove godine odlazi u zasluženu penziju, a njen posao nastavit će nove generacije medicinskih sestara.

„Imam 42 godine staža. U Domu zdravlja sam od 1994., prije toga sam radila u JU Obdanište Tešanj i još kojekakvih ustanova. Uglavnom sabralo se 42 godine staža i 65 starosti. Volim ovaj svoj posao i što se tiče posla mogla bih ga raditi još deset godina, ali treba ići, neka dođu mladi. Imam kolegicu koja je na edukaciji i koja će ostati iza mene. Na mladima svijet ostaje. Nikada ne bih mjenjala ovaj posao. Da sutra počinjem isto bih radila, jer za ovo morate imati dozu ljubavi, strpljenja i razumjevanja za te roditelje,“ govori nam Željka i dodaje:

„Danas su sasvim nove generacije roditelja, to su malo drugačiji roditelji nego prije 10 i 15 godina. Prag tolerancije je malo nizak na neke stvari. Bude nekada i konflikta, jer su ljudi nestrpljivi, ipak u pitanju je dijete i svi mi želimo svom djetetu što prije pomoći. Mora se imati jako puno strpljenja i razumjevanja i kad vam nije do toga, nabaciti osmijeh, morate voliti posao. Sad imam jako puno roditelja koji su bili moji pacijenti kao djeca i sad me njihovi roditelji prepoznaju, koji sada dolaze kao nane i djedovi. Ima mnogo naših mladih ljekara koji rade ovdje, a ja sam ih vakcinisala kao djecu. Meni je drago kad me neko prepozna i ko je došao sa svojim djetetom. To je životni ciklus.“

Na poslovima vakcinacije radila je i u ratnoj Bolnici, kada je u Tešnju boravio veliki broj izbjeglica.

„Taj period izgledao je haotično. Bilo je jako puno izbjeglica u Tešnju, smješteni su bili u OŠ „Huso Hodžić“, školama i po kućama. Nismo imali predstavu ko gdje živi, ko je odakle došao, kakav mu je imuniacioni status, pa se sve to provjeravalo, uvezivalo, ali i to je prošlo.“

U Tešnju gotovo da nema osobe koja ne poznaje Željku, ali ko je ona kada je van Doma zdravlja.

„Majka sam dvoje djece, nana ili baka četvero unučadi. Jedna zadovoljna osoba. Sa unucima sam uglavnom vani, u parkovima, na igralištima ili kod kuće, čitajući knjige, igrajući društvene igre, poput „Čovječe ne ljuti se“ i tako, to zavisi ko me pobjeđuje (smijeh), ko me pobjeđuje ne igram s njima.“

Rođena je u Doboju, živjela i radila u Zagrebu, ali se zbog ljubavi prema svom suprugu ipak doselila u Tešanj.

„Rođena sam Dobojka, ali moji roditelji su jako davno otišli iz Doboja, nisu tu ostali do rata. Još uvijek su u Zadru. Prvo su moji roditelji preselili u Zagreb, jer mi je tata iz Zagreba, a mama iz Doboja. U Zagrebu sam upoznala svog muža. Njegov otac je bio bolestan, nažalost, i bio u bolnici, gdje sam ja radila. Mi smo se upoznali preko jedne njegove prijateljice, koja je s njim završila medicinsku. To vam je sudbina i ljubav. Kada sve ostavite, tada sam ostavila Zagreb i došla u Tešanj. Kada sve ostavite onda je to ljubav. Zbog ljubavi sam došla ovdje i nisam se pokajala nikad. Imam divnog supruga, divan brak i sad smo djedovi i nane.“

U Tešnju je dobro prihvaćena i sviđa joj se ovdje jer može imati miran život.

„Tešanj je fin gradić, tu sam više od 40 godina. Uvijek imate društvo, imate prijatelje, imate jedan solidan i miran život, koji ne bih imala da sam ostala u Zagrebu ili da sam u Zadru. Volim svoju privatnost i imam tu podjelu na ljude sa kojima dijelim sve i ljude s kojima ne djelim mnogo toga.

Za sam kraj, govori nam kako svaki period ima neku svoju težinu.

„Ovo je divna zemlja. Vi ste sad na planini skijate i za dva sata ste na moru, to nema nigdje. Teško je ostati omladini ovdje, ukoliko nemaju posla, jer znam po svojoj djeci. Moja kćerka je magistar tiflologije i nigdje nije mogla naći posao osim u RS-u. Teško je i svaki period ima neku svoju težinu. Oni su mnogo prije završili fakultete i rade, ali ovoj omladini koja danas završi još je teže. Mislim da se ne cijeni dovoljno nečije znanje i sposobnost. Nije lako raditi nigdje, ni vani, ni u Njemačkoj, jer gdje god da odete vi ste stranac, možete krunu na glavi nositi, ali vi ste stranac. To je žalosno.“

Povezane vijesti

Najnovije vijesti